|
Napisao: Tom O'Nil
Snimio: Ed Kaši
Nafta uništava sve na
jugu Nigerije: izliva se
iz naftovoda, zagađuje
zemlju i vodu, prlja
ruke nezasitim
političarima i
generalima dok se u
njihove džepove sliva
profit. A zatrovala je i
ambicije mladih ljudi,
koji će pokušati sve
kako bi dobili deo
kolača: pucaće, dići će
naftovod u vazduh,
kidnapovaće nekog
stranca.
Ova siromašna afrička
zemlja dobila je šansu
za ogromno i iznenadno
bogatstvo, i trebalo je
da doživi procvat.
Vizije blagostanja
preplavile su Nigeriju,
baš kao i nafta koja je
1956. godine prvi put
šiknula iz močvarnog tla
delte reke Niger.
Svetsko tržište je bilo
žedno nigerijske nafte,
„slatkaste“ tečnosti s
niskim procentom
sumpora, zvane Bonny
Light, koju je lako
preraditi u benzin i
dizel. Sredinom 70-ih
Nigerija je postala
članica organizacije
OPEC (organizacija
zemalja koje izvoze
naftu) i državni budžet
je nabujao od „petrodolara“.
Činilo
se da je sve moguće,
ipak sve je pošlo
naopako.
Zbijene i prenaseljene
straćare okružene
đubretom nižu se
kilometrima. Crni dim
kulja iz klanice na
otvorenom i valja se
preko krovova. Ulice su
izrovane. Opasne bande
tumaraju školskim
dvorištima. Skitnice i
prosjaci opsedaju vozila
koja u dugačkim redovima
čekaju benzin. Reč je o
Port Harkurtu, žili
kucavici nigerijske
naftne industrije,
glavnom gradu države
Rivers. To je srce
naftnih rezervi, većih
od rezervi Sjedinjenih
Država i Meksika
zajedno. Ali, umesto da
cveta, Port Harkurt
vene.
U nekim delovima delte
Nigera nafta i dalje
predstavlja čudo. U
sirotinjskom ribarskom
selu Ovejkorogba na reci
Nan, gde desetočlane
porodice spavaju u
jednoj prostoriji ispod
slamnatog krova koji
prokišnjava, nada je
uskrsnula pre godinu
dana u obliku kineskih
naftnih stručnjaka.
Otišli su ne našavši
naftu, ali stanovnici
Ovejkorogbe žele da se
vrate, uvereni da će
dobiti svoj ćup sa
zlatom. Ako neki
prolaznik upozori
meštane da je nafta u
Nigeriji prokletstvo,
pogledaće ga i reći: „Mi
želimo naftu. Sve će
biti bolje.“ |