Intervju – Antonije Pušić

Intervju – Antonije Pušić

On kaže da je simbol onima koji vide da nešto nije u redu, ali još nisu formirali precizno mišljenje. Njegova muzika, tekstovi i kolumne su izazov publici da razmišlja nekonvencionalno. National Geographic razgovora sa Antonijem Pušićem, znanog i kao Rambo Amadeus Svetski Mega Car, koji od svojih „podanika“ očekuje da razmišljaju svojom glavom. Ovaj Rambo je u misiji da spase svoje sugrađane od kratkovidosti. Car je bio darežljiv pa je na internet adresi www.ramboamadeus.com svoju muziku poklonio javnosti. Kaže da je to ekološki način da ljudi dođu do njegovih pesama jer diskovi zagađuju okolinu. Nesvakidašnje je i to što se Caru ne persira.

Kao Antonije Pušić vladaš sobom, kao Rambo Amadeus vladaš gitarom… Koja su još polja tvoje vladavine?
Vladam dobro jedrilicama svih vrsta, kao omladinac sam bio prilično uspješan na regatama. Čak i sad sam aktivan u klasi microtonner, vladam dobro jezikom, lako se izražavam. Dobar sam kada se dogodi nešto nepredviđeno, sposobnost improvizacije mi je prilična. Samo, nikad nisam uspio da ovladam sopstvenim strpljenjem. To je nešto na čemu trenutno radim, ali bezuspješno.

U jednoj od svojih kolumni kažeš: „Ili ekološka diktatura, ili kraj civilizacije“. Misliš li da nema drugog rešenja?
Ne znam, zaista, evo nek razmisle i čitaoci pa da odgovore umjesto mene. Ko će natjerati vlasnike lanaca industrijskih postrojenja da zaustave svoje proizvodne trake? Ne zagađuje polugladna sirotinja na pirinčanim poljima. Industrija zagađuje. A industrija ima svoje vlasnike, nemoguće je da čitav taj ogromni zamajac proizvodnje i profita sam sebe dobrovoljno zaustavi. Nemoguće je da se ljudi dobrovoljno odreknu luksuza koji zagađuje. Pitanje je samo ko će i kako sprovesti diktaturu. Da li će prvo doći do ekološke revolucije, ili će diktaturu sprovesti neka postojeća međunarodna institucija? Na koji način? Vrijeme oružane sile je iza nas. Kakva bi to nova vrsta prisile bila? Demokratija je dobar društveni sistem u vrijeme blagostanja, ali je nemoćan kada treba rješiti vanredne probleme. Zamislite na primer da rat ne vodi generalštab, nego parlament. Ili da, nakon što se negdje razbjesni požar, pustimo parlament da odluči kako da se ugasi požar? A čovječanstvo mora da ugasi požar zagađivanja.

Nauka svojim razvojem može mnogo da doprinese očuvanju planete, međutim, postavlja se pitanje primene naučnih inovacija, naročito u zemljama u razvoju. Kako vidiš tu situaciju?
Nezgodna stvar. Razvijene zemlje zadnjih 200 godina sistematski zagađuju planetu, i sada su na tehnološkom nivou da mogu više-manje bezbolno da pređu na čistu tehnologiju. A zemlje u razvoju su tek ušle u period industrijalizacije, stara tehnologija se premješta iz razvijenih zemalja kod njih. Sad je došao red na njih da se oduševljavaju autima, bijelom tehnikom, raznim drkalicama koje su zapravo čovjeku nepotrebne. Problem je zapravo karakter pojedinca. Homo sapiens je bistar, ali mu je karatker slab, većina ima vrlo nisku tačku loma kada je u pitanju novac, korupcija, profit, tako da je jako rijetko vidjeti čovjeka koji opšti interes pretpostavlja ličnom. Apsurdno je da pčele, na primer, imaju savršenu društvenu organizaciju u kojoj pojedinac ne postavlja nikakva pitanja u vezi sa svojim društvenim zadatkom. Nahraniti maticu po svaku cijenu! Zamislite kada bi pčele bile potkupljive kao čovjek! Izumrle bi za petnaest dana.

I Crnu Goru i Srbiju doživljavaš kao svoju domovinu. Crna Gora je ekološka država, dok za Srbiju važi da ima ogroman, ali neiskorišćen potencijal u mnogim oblastima, pa i u očuvanju sredine i energetskoj efikasnosti. Možeš li kao poznavalac prilika u obe države da povučeš neku paralelu?
Crna Gora se zasad samo zove ekološkom državom. Daleko je od toga. Intenzivna gradnja turističkih kompleksa na primorju govori o tome da je svijest o principima održivog razvoja nedovoljna. To jest, pameti ima, ali kratkoročne ekonomske nužnosti su dominantne, pa se ne gleda dugoročno. Obala će se izbetonirati, izgradiće se nekontrolisano veliki kapaciteti, a potrebe ljudi su se promjenile, niko normalan se više ne pali na betonski i stakleni luksuz, ljudi vape za netaknutom prirodom. Samo skorojevići se pale na mermer, staklo, ekskluzivne klozete i parkete. Srbija je u mogućnosti da postane strateški proizvođač zdrave hrane, ali posao u poljoprivredi nije „nobles“, svi bi htjeli u društvu spektakla, čije vrijednosti diktira televizija Pink, da postanu pjevači, glumci i manekenke. Malo koga uzbuđuje da muze koze i pravi koziji sir. Potrebna je ozbiljnija kriza da bi desetkovala taj skorojevićki diskurs. Demokratija je tu nemoćna.

Razgovarao: Igor Ril

Nastavka intevjua možete pročitati
u martovskom (#41) broju časopisa National Geographic Srbija.

Srednja ocena: 4.00 od 5