Voda je život

Voda je život

Svakog jutra dok moja ćerka i ja pešačimo našim kolskim putem od farme do stanice školskog autobusa, uočavamo čudesne prizore. Gde god da ih zapazimo, oni odražavaju čudesna svojstva vode: paukova mreža otežala od kapi rose nalik na staklenu bižuteriju. Plavičastosiva čaplja poleće sa obale rečice. Jednog čudnovatog jutra spopale su nas žabe. Na desetine njih poiskakalo je iz trave pred naše noge, belih stomaka, u lučnim skokovima, kao da nas je zasuo pljusak vodozemaca. Delovalo je kao naznaka dolaska nekog novog vodenog doba. Jednom smo naišli na rečnu kornjaču u njenom iskonskom sivomaslinastom oklopu. Ona se obično ne udaljava od bare, ali neka mutna ambicija dovela ju je do naše šljunkovite staze, pa sada koristi ovu kišovitu sedmicu kao putno sredstvo od naše farme do nekog drugog mesta.

Očarava nas mali, bezimeni potok koji teče kroz našu udolinu. Pre nego što smo se doselili u južne Apalače, godinama smo živeli u Arizoni, gde bi nepresušni potočić te veličine zavređivao da bude prirodni rezervat. U državi u kojoj se nalazi kanjon Kolorada, svaka registarska tablica podsećala nas je na to da voda menja lice zemlje, rascepljuje kamenitu pustinju poput breskve i otvara višebojni presek dubok kilometar i po. Tamo gradovi funkcionišu kao svemirske stanice koje svaki mililitar slatke vode uvoze iz dalekih reka i drevnih akvifera. Ali, ljudi su skloni da smatraju kako se pravo na vodu stiče rođenjem, pa javne fontane žubore na gradskim trgovima u Arizoni dok tamošnji farmeri uzgajaju useve na žednoj zemlji. Penzioneri iz kišovitijih predela navodnjavaju zelene travnjake koji im oličavaju pašnjake koje su ostavili u starom kraju. Međutim, surova istina raspršuje svaku fantaziju kad stanovnici pustinje mesecima čekaju da padne kiša i gledaju kaktuse koji „stežu kaiš“ i ptice trkačice kako se prepiru oko dragocenih kapi koje cure sa baštenske česme. Voda je život. Ona je morska smeša iz koje smo nastali, pulsirajući cirkulatorni sistem sveta, neophodan molekul ključan za naš opstanak. Ona sačinjava dve trećine našeg tela, baš kao i celog sveta: naše vitalne telesne tečnosti su slane, kao okean. Iver ne pada daleko od klade.

Čak i kad Majku Vodu smatramo kao nešto što se podrazumeva, mi ljudi u dubini duše shvatamo da ona ima glavnu reč. Svoje civilizacije zasnivamo na obalama mora i velikih reka. Naš najdublji strah je da nemamo dovoljno vlage – ili da je imamo previše. Nedavno smo prosečnu temperaturu na Zemlji povisili za 0,74 stepena po Celzijusu, što nije zvučna brojka. Ali, sledeće reči ne zvuče nebitno: poplava, suša, uragan, porast nivoa mora, probijanje nasipa. Voda je vidljivo lice klime, samim tim i klimatskih promena. Izmena kišnih ciklusa nekim regionima donosi poplave, nekim drugima sušu, dok nam priroda demonstrira ozbiljnu lekciju iz fizike: vruć vazduh drži više molekula vode nego hladan.

Rezultat je očigledan duž ugroženih obala od Luizijane do Filipina, jer pregrejani vazduh iznad okeana stvara superoluje kakve nikada ranije nismo videli. U suvim predelima, po istom zakonu fizike pojačavaju se isparavanje i suša, što se vidi na farmama suvim kao barut u basenu Mari-Darling u Australiji. Na vrhovima Himalaja, glečeri čije otapanje poji ogroman broj ljudi, sve su manji. Slatkovodna kornjača, koju sam srela na stazi, možda je tragala za nekim višim predelom. Prošlog leta nas je zadesila serija poplava koje su upropastile neubran paradajz na vrežama, našim farmerima bila je potrebna pomoć za slučaj nepogode već treću godinu uzastopno. Protekle decenije imali smo jače oluje nego ikada ranije, koje za jedan dan sruče mnogo centimetara kiše, umlate useve i poobaraju bandere, čupaju i veliko natopljeno hrastovo drveće čije korenje gubi oslonac u raskvašenoj zemlji. Reč „nepogoda“ kao da nam se ruga. Posle višestrukog ponavljanja šokantnih nepogoda, ne možemo večno da budemo šokirani.

Napisala: Barbara Kingsolver

Nastavak ove priče možete pročitati u
aprilskom (#42) broju časopisa National Geographic Srbija.

Srednja ocena: 2.67 od 5